Grčki povjesničar Olimpiodor iz Tebe pržio je arsenov sulfid i dobio arsenik tijekom 5. stoljeća. Vjeruje se da je Albert Veliki prvi izolirao element arsen iz spoja 1250., zagrijavanjem sapuna s arsenovim trisulfidom. 1649., Johann Schröder objavio je dva načina pripreme arsena.
O historiador grego Olympiodorus de Thebes queimou sulfureto de Arsénico, obtendo Arsénico branco, no século V AC. Crê-se que foi Albertus Magnus quem primeiro isolou o elemento de um composto, em 1250, aquecendo sabão, juntamente com trissulfureto de Arsénico. Em 1649, Johann Schröder publicou dois métodos de preparação de Arsénico.
Selenij je prvi opazio oko alkemičar Arnaldo iz Villanove oko 1300. godine. Selenij je 1817. otkrio Johan Gottlieb Gahn i zamijetio sličnost novog elementa otprije poznatom teluriju. 1873. Willoughby Smith ustanovio je da električna otpornost selenija ovisi o okolnjem svjetlu.
O Selénio foi observado pela primeira vez, por volta de 1300, pelo alquimista Arnold of Villanova. Em 1817 Jöns Jacob Berzelius e Johan Gottlieb Gahn descobriram o Selénio ao repararem na semelhança do novo elemento, com o já conhecido Teúrio. Em 1873, Willoughby Smith descobriu que a resistência elétrica do Selénio cinzento-metálico varia com a luz ambiente.
Carl Jacob Löwig je otkrio brom 1825., dok je još bio student kemije na Sveučilištu u Heidelbergu u Njemačkoj. Antoine Balard destilirao je brom iz otopine pepela algi zasićene klorom 1824. Svoje rezultate objavio je 1826., pružajući dokaze da je tvar koju je otkrio novi element.
Carl Jacob Löwig descobriu o Bromo, quando ainda era estudante de química na Universidade de Heidelberg, na Alemanha. Antoine Balard destilou o Bromo, a partir de uma solução de cinzas de algas marinhas, saturada com cloro, em 1824. Em 1826, publicou, finalmente, os resultados, provando que a substância que descobrira se tratava de um novo elemento.
Škotski kemičar sir William Ramsay i njegov pomoćnik, engleski kemičar Morris Travers otkrili su kripton 1898. u Londonu. Pronašli su kripton u ostatku preostalom nakon isparavanja gotovo svih sastojaka tekućeg zraka. William Ramsay je dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1904. za otkriće niza plemenitih plinova, uključujući kripton.
O químico escocês Sir William Ramsay e o seu assistente, o químico inglês Morris Travers, descobriram o Crípton em 1898, em Londres. Eles encontraram Crípton no resíduo seco da evaporação de praticamente todos os componentes do ar líquido. William Ramsay foi laureado com o prémio Nobel da Química, em 1904, pela descoberta de uma série de gases nobres, incluindo o Crípton.
Njemački kemičari Robert Bunsen i Gustav Kirchhoff su otkrili rubidij 1861. tada novom metodom spektroskopije. Izdvajanje metala pokušao je Bunsen, ali nikad nije dobio uzorke s više od 18 % rubidija. Izdvajanje metala postigao je George de Hevesy hidrolizom rastaljenog rubidijevog hidroksida.
Os químicos alemães Robert Bunsen e Gustav Kirchhoff descobriram o Rubídio, em 1861, através do recém desenvolvido método de espetroscopia de chama. Bunsen tentou isolar o metal, mas nunca encontrou amostras com mais de 18% de Rubídio. O metal só foi isolado por George de Hevesy, através da hidrólise de hidróxido de Rubídio dissolvido.
Stroncij je prepoznat kao novi element 1790. kad su Adair Crawford i njegov kolega William Cruickshank analizirali uzorak minerala iz rudnika olova blizu mjesta Strontian u Škotskoj. Element je naposljetku izolirao sir Humphry Davy 1808. To je postigao elektrolizom smjese koja je sadržavala stroncijev klorid i živin oksid.
O Estrôncio foi identificado como novo elemento, em 1790, quando Adair Crawford e o seu colega William Cruickshank analisaram uma amostra mineral de uma mina de chumbo, perto de Strontian, na Escócia. O elemento acabou por ser isolado por Sir Humphry Davy, em 1808. O isolamento foi feito, através da eletrólise de uma mistura de cloreto de Estrôncio e óxido de mercúrio.
Godine 1787. Carl Axel Arrhenius pronašao je novi mineral blizu Ytterbyja u Švedskoj i imenovao ga "iterbit", po tom selu. Johan Gadolin je otkrio itrijev oksid u Arrheniusovom uzorku 1789., i Anders Gustaf Ekeberg nazvao je novi oksid "yttria". Elementarni itrij prvi je izolirao Friedrich Wöhler 1828.
Em 1787, Carl Axel Arrhenius encontrou um novo mineral, perto de Ytterby, na Suécia e chamou-o de Ytterbite, em homenagem à povoação. Johan Gadolin descobriu o óxido de Ítrio na amostra de Arrhenius, em 1789, sendo designado de Gandolinite e Anders Gustaf Ekeberg denominou o novo óxido de ítria. O Ítrio foi isolado pela primeira vez, por Friedrich Wöhler, em 1828.
Cirkonij je kao element prvi prepoznao Martin Heinrich Klaproth 1789. godine u Berlinu, u uzorku cirkona iz Šri Lanke. Metal cirkonij prvi je dobio u nečistom obliku Jöns Jakob Berzelius godine 1824. zagrijavanjem smjese kalija i kalijeva cirkonij-fluorida u željeznoj cijevi. Nizozemski znanstvenici Anton Eduard van Arkel i Jan Hendrik de Boer otkrili su metodu proizvodnje cirkonija visoke čistoće 1925.
O Zircónio foi identificado como elemento, pela primeira vez, por Martin Heinrich Klaproth, em 1789, em Berlim, numa amostra de zircão, proveniente do Sri Lanka. O metal Zircónio foi obtido, pela primeira vez, em forma impura, por Jöns Jakob Berzelius, em 1824, pelo aquecimento de uma mistura de potássio e fluoreto de potássio e zircónio, num tubo de de ferro. Os cientistas holandeses Anton Eduard van Arkel e Jan Hendrik de Boer descobriram um método para produzir Zircónio de elevado grau de pureza, em 1925.
Niobij je otkrio engleski kemičar Charles Hatchett 1801. i imenovao novi element kolumbij. Godine 1846. njemački kemičar Henrich Rose samostalno je otkrio taj element i nazvao ga niobij. Metal je prvi izolirao švedski znanstvenik Christian Wilhelm Blomstrand 1864. godine tako što je reducirao njegov klorid zagrijavajući ga u atmosferi vodika.
O Nióbio foi descoberto pelo químico Inglês Charles Hatchet, em 1801 a que deu o nome de Columbium. Em 1846, o químico alemão Henrich Rose descobriu, por seu lado, o elemento e batizou-o de Nióbio. O metal foi isolado pela primeira vez pelo cientista sueco Christian Wilhelm Blomstran, em 1864, que reduziu o cloreto Nióbio, aquecendo-o numa atmosfera de hidrogénio.
Molibdenit se često brkalo s grafitom i smatralo se da sadržava olovo. Godine 1778. švedski znanstvenik Carl Wilhelm Scheele dokazao je da molibdenit nije grafit niti sadržava olovo. 1781. Scheeleov prijatelj i zemljak Peter J. Hjelm izolirao je metal molibden koristeći ugljik i laneno ulje.
O Molibdénio era frequentemente confundido com grafite e pensava-se conter chumbo. Em 1778, o cientista sueco Carl Wilhelm Scheele provou que o Molibdénio não só não era grafite, como também não continha chumbo. Em 1781, Peter J. Hjelm, amigo e compatriota de Scheele, isolou o metal, com recurso ao carbono e ao óleo de linhaça.
Postojanje elementa 43 predviđeno je na osnovi periodnog sustava i o njegovom otkriću pogrešno je izviješteno 1925., kada ga se imenovalo mazurij. Element su zapravo otkrili Carlo Perrier i Emilio Segrè 1937. Pronađen je i u uzorku molibdena koji je poslao Ernest Lawrence, a koji je bio bombardiran deuteronima u ciklotronu u Berkeleyju.
O elemento 43 foi previsto com base na tabela periódica. Foi erroneamente dado como descoberto em 1925, tendo sido designado por Masúrio. O elemento foi realmente descoberto por Carlo Perrier e Emílio Segré em 1937. Foi também encontrado numa amostra de Molibdénio enviada por Ernst Lawrence que foi bombardeada por deuterões, no ciclotrão de Berkeley.
Jędrzej Śniadecki izolirao je ovaj element 1807., ali njegov rad nije potvrđen. Jöns Berzelius i Gottfried Osann zamalo su otkrili rutenij 1827. Godine 1844. Karl Ernst Claus potvrdio je prisutnost novog elementa i izolirao rutenij iz ostataka platine iz proizvodnje rubalja dok je radio na Kazanskom sveučilištu.
Jędrzej Śniadecki isolou o elemento, em 1807, mas o seu trabalho não foi ratificado. Jöns Berzelius e Gottfried Osann estiveram perto de descobrir o Ruténio, em 1827. EM 1844, Karl Ernst Claus confirmou a existência de um novo elemento e isolou o Ruténio de resíduos de platina, da produção de rublos, quando trabalhava na Universidade de Kazan, em Kazan.
Rodij je 1803. otkrio William Hyde Wollaston u Londonu. Koristio je sirovu rudu platine koja je vjerojatno došla iz Južne Amerike. Uvođenje trosmjernog katalitičkog pretvarača kompanije Volvo 1976. godine povećalo je potražnju za rodijem.
O Ródio foi descoberto em 1803, por William Hyde Wollaston, em Londres. Ele usou minério de platina em bruto, possivelmente, provindo da América do Sul. A introdução do catalisador de três vias, pela Volvo, em 1976, aumentou a procura do Ródio.
Paladij je 1803. u Londonu otkrio engleski kemičar William Hyde Wollaston. Ispitivao je taloge preostale iz platine nakon otapanja u zlatotopki, smjesi koncentrirane klorovodične i dušične kiseline. Nakon toga izolirao je paladij nizom kemijskih reakcija.
O Paládio foi descoberto pelo químico inglês William Hyde Wollaston, em 1803, em Londres. Após dissolver a platina em água-régia - uma solução concentrada de ácido nítrico, com cloreto de hidrogénio - ele examinou os resíduos. Posteriormente, isolou o Paládio, através de uma série de reações químicas.
Srebro se koristi tisućama godina za ornamente i posuđe, za trgovinu, i kao osnova za mnoge monetarne sustave. Njegova vrijednost kao plemenitog metala dugo se smatrala manjom samo od zlata. Odlagališta troske u Maloj Aziji i na otocima u Egejskom moru upućuju na to da je čovjek naučio razdvojiti srebro od olova još 3000 godina pr. Kr.
A prata tem sido usada durante milhares de anos em ornamentos e utensílios, com fins comerciais, tendo estado na base de muitos sistemas monetários. O seu valor como metal precioso foi, desde há muito, considerado apenas inferior ao do ouro. Depósitos de cinzas vulcânicas na Ásia Menor e em ilhas do Mar Egeu indicam que o Home aprendeu a separar a prata do chumbo, por volta de 3000 AC.
Kadmij je otkrio njemački kemičar Friedrich Stromeyer 1817. godine kao nečistoću u cinkovom karbonatu. Stromeyer je primijetio da neki nečisti uzorci kalamina (cinkovog karbonata) mijenjaju boju pri zagrijavanju, ali čisti kalamin ne. Kadmij je samostalno otkrio njemački kemičar Karl Hermann 1818.
O cádmio foi descoberto pelo químico alemão Friedrich Stromeyer, em 1817, como uma impureza do carbonato de zinco. Stromeyer observou que algumas impurezas da calamina (carbonato de zinco), mudavam de cor quando aquecidas, ao contrário da calamina pura. Karl Hermann, outro químico alemão, descobriu também o cádmio, em 1818, independentemente de Friedrich Stromeyer.
Ferdinand Reich i Hieronymous Theodor Richter prvi su identificirali indij u sfaleritu po sjajnoj indigo-plavoj liniji u njegovom emisijskom spektru. Kako element koji emitira sjajno plavo svjetlo nije bio poznat, zaključili su da je novi element prisutan u tim mineralima. Richter je metal izolirao 1864.
Ferdinand Reich e Hieronymous Theodor Richter identificaram o Irídio na esfalerite, pela sua linha espetral azulada e brilhante. Como não era conhecido qualquer elemento que emitisse essa luz azul brilhante, concluiu-se existir um novo elemento nos minerais. Richter isolou o metal, em 1864.

Periodic Table invites you to become a translator to help them translate their Element Details project.

Sign up for free or login to start contributing.